GOB-6.jpg

Groblje oslobodilaca Beograda

Groblje oslobodilaca Beograda 1944. godine

GROBLJE OSLOBODILACA BEOGRADA 1944. GODINE

Možemo biti u zabludi misleći da smo činjenicom da živimo život jasno odgovorili na Sartrovo pitanje pre svih pitanja „Da li je vredno živeti?“ Svakodnevna borba za dobro, kojom ispunjavamo dane ugrađujući ih kao još jednu ciglu u Vavilonsku kulu usmerenu ka plavom nebu, razlikuje se po svom intenzitetu. Događa se da krećući se kroz život potpuno oborimo pogled sa neba i bezvoljno ga uputimo ka zemlji. Iako odluka da hodamo ostaje, pravac u kome se krećemo nam je nepoznat. Tada nam više nije potrebna božija pakost da bi nam se jezici pomešali, jer ukoliko se ogrešimo o nebo i pomislimo kako je njegova boja monotono plava, oglušićemo se i o jezik naših bližnjih od koga će ostati samo žamor koji i na poznatom jeziku ne znači ništa. Ako, predugo zagledani u zemlju, zakasnimo sa podizanjem pogleda, zateći ćemo nebo oblačno i spremno za oluju. Kada oluja krene i prve kapi krvi padnu nemoguće je vratiti ih u nebo. Krv će nepovratno upiti zemlja po kojoj gazimo i čekaće da se kao u obrnutu piramidu u nju ugradi krik i jauci, primajući kao cigle imena žrtava, granajući svoju konstrukciju sve dublje pod zemljom. Zemlja će biti natapana sve dok se plemena ponovno ne udruže i progovore istim jezikom, jezikom na kome su sva imena na grobovima jedno isto ime i sva prezimena isto prezime. Kada oluja utihne, ostaje nada da će nad grobnicom kao na temeljima u ogledalu biti moguće izgraditi novu Vavilonsku kulu usmerenu ponovno ka nedokučivom plavom nebu.  Sve suze, krv, urlici, zakopani duboko pod zemljom, iznad zemlje se samo naslućuju kao ime u kamenu. To ime u kamenu je skoro sve što nam ostane kao pouka o zlu koje je utihnulo. Razlozi za patnju i oluju koja je prošla samo se naslućuju, oni nikada ne bivaju potpuno jasni, jer su se dešavali u vremenu u kome smo bili progutani od strane crnih oblaka, u kome nismo govorili istim jezikom potrebnim da se zlo formuliše. Zbog toga čak i kada oluja prođe ona vreba svuda oko nas. Svaki put kada se ne trudimo dovoljno da saslušamo bližnje, svaki put kada mislimo da će se kula izgraditi sama dok gledamo u zemlju, svaki put kada mislimo da smo napokon razumeli zašto je oluja došla upadamo u zamku da se oblaci navuku na naše nebo. Jedino što nebo drži vedrim je večita straža pogleda prikovanog za njega.

Za oslobođenje Beograda od fašističkih okupatora dali su svoje živote 2944 borca Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i 961 borac Crvene armije. Na ovom groblju sahranjeno je 1386 boraca Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i 711 boraca Crvene armije.

U borbama za oslobođenje Beograda oktobra 1944. godine učestvovale su i 1 proleterska; 6 proleterska lička; 21 i 23 srpska; 11 bosanska; 5 krajiška; 16 i 34 vojvođanska i 28 slavonska divizija narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i IV moto-mehanizovani korpus Crvene armije.